09-16-2016, 02:39 PM
pozz ekipo i ja da se uklucim malo u debatu
ako produzi Montela sa istom bagrom Abate i Mont,, potvrdice se ta teorija da mi kao klub svi ovi sezoni nismo imali OK trenjer nego maskota koja e pod dirigencii na upravi
imalo e dobar koment na FB stranicu Crna goruu , sve su OK napisali evo vam:
Prošlo je dva dana od bolnog, neočekivanog, glupog i nesrećenog poraza od Udinesea. Nakon dobrih 70 minuta protiv Torina i spasioca Gigio Donnarummae, odličnih momenata u prestrogom porazu od Napolija, naš A.C. Milan vratio se nekoliko koraka nazad, u svoju blisku i tamnu prošlost, kada to niko nije očekivao, porazom od Udinesea, koji je slavio na San Siru u prvenstvu poslije devet godina.
Stare rane opet peku, na identičan način. Ta bol otvara ponovo isto pitanje, iako je tek, da kažemo, početak sezone, ali ništa manje bitan, naravno. Iako je ovo start za trenera Vincenzo Montellau, nakon onakvog beskrvnog poraza na San Siru logično je podrhtavanje tla, već sada. Ne zbog poraza, kojih je uvijek bilo i biće ih, već zbog odluka, sistema igre i postavljanja same utakmice.
A gore navedeno pitanje glasi - da li je zaista naš igrački kadar problem (što pokazuju pojedini igrači iz godine u godinu) ili je i Montella na pragu toga da bude etiketiran kao trener koji nema tu harizmu i pobjednički DNK da skupi ekipu, kakva god da je, i napravi od nje makar ratnički orkestar, koji će da se "pobije" sa svima? Primjer Antonio Conte, koji je došao iz jedne Siene i digao Juventus (čak osvojio scudetto ispred nas) sa igračima poput Pepea, Padoina, Giaccherinija, Estigarribije, Borriella, Matrija, koji su igrali često i odlučivali mnogo toga...
Mišljenja su, naravno, različita. I jedna, a i druga priča piju vodu, s tim što većinu ovih naših igrača gledamo već nekoliko sezona kako (ne)igraju, dok je Montella tek krenuo i nikako ga niko ne može analizirati ili napadati nakon tri utakmice.
Međutim, da li je kriva samo ekipa ili samo trener(i)? Možda se odgovor krije negdje između. Možda ta prosječna ekipa, za koju i kao takvu i dalje čvrsto tvrdimo da mora bit' među pet u ovakvoj Serie A. Jer, kakva god da jeste, možda je isto tako do sada vođena od strane prosječnih (početnih) trenera, što vrlo lako može da bude taj famozni paket odgovor.
Ako su Clarence Seedorf, Filippo Inzaghi ili Cristian Brocchi praktično izašli iz kopačkih i, puni trenerskog neiskustva, ostvarivali (gore-dolje) gotovo identične rezultate kao npr. uveliko iskusniji Siniša Mihajlović ili im je ekipa igrala u najmanju ruku poput Montelline u neđelju - onda ni ta cijela stvar nije zanemarljiva. Naprotiv. Iako, ponavljamo, L'Aeroplanino je tek krenuo i ima našu punu podršku. Ali, ako će se ponavljati onakav strah, bojažljivost nedostatak ideje da se nešto promijeni i gubitak stava kada (makar) igramo na našem stadionu - onda već znamo kakav nas scenario čeka.
Ekipa iz sezone iz sezonu dobija nove igrače. Dakle, ne ostaju isti godinama, iako su neki "ključni" tu i vjerovatno koče igru. Međutim, ni treneri nam nisu puno pomogli, najblaže rečeno. Gledamo iste utakmice, isti stav, istu igru ma ko da vodi tim. I dok je do nedavno važila parola "da nije do trenera već do ekipe koja je loša", sada se svijetlo baca i na drugu stranu, koja se sa pravom pita "jesmo li mi, zapravo, ikada i imali trenera ovih godina koji zna kako ekipi usaditi pobjedničkki mentalitet, stav, koji zna kako je to biti makar treći?".
Montella, vjerujemo, to posjeduje i nadamo se da će dokazati. Jer, u suprotnom, ako budemo, pri rezultatu 0:0 protiv prosječnog protivnika, čekali na ulazak drugog napadača do 86. minuta a igramo na San Siru - crno nam se piše. Ako budemo igrali bez posebne motivacije i ideje da se krene naprijed pred svojom armijom - vratićemo se u ponor iz prošle sezone.
PODATAK: Protiv Torina tri šuta u okvir gola, protiv Napolija dva, a protiv Udinezea takođe dva. Uz posjed lopte protiv Torina 49%, Napolija 45%, a protiv Udinezea 59%.
Jednostavno, možemo da primimo onako nesrećan gol. Možemo da izgubimo utakmicu. Ali, moramo da pokušamo naprijed. Moramo da isprovociramo sreću. Moramo da ukažemo rivalu protiv koga i gdje igra. To je obaveza svakog trenera, a o igračima da ne govorimo. Ipak, trener je taj koji mora da natjera tim da grize, da igra fudbal. Kako, zašto? To je njegov posao i za to je plaćen, kao uostalom i svaki drugi na svijetu. Jer, to ne možemo mi ovdje, već oni koji svaki dan provode vrijeme zajedno, a onda izađu u hram fudbala i u pojedinim trenucima igraju kao da se prvi put vide.
Uostalom, ako kapiten Riccardo Montolivo ne može da iznese ono što nam treba - trener je taj koji mora da ga zamijeni ili uoči utakmice sjedne na klupu, kao upozorenje i jasan signal ostalima. Dakle, trener je taj koji odlučuje i koji nosi veliki teret na svojim leđima.
Takođe, trener je taj koji mora naučiti našeg sjajnog napadača Carlos Bacca da mora više učestvovati u igri, a ne čekati loptu u noge, iako znamo da ni od njega dosta toga ne zavisi već od pomalo sterilne sredine terena, ali dajte - svi moraju da porade na sebi, da budu bliži jedni drugima, da pomažu i guraju jedni druge. To se zove sistem, timska igra i filozofija.
Jer, imamo sijaset primjera kako treneri od prosječnih igrača prave makar tvrdoglave i neprelazne prepreke, što nama već godinama nedostaje. U našem timu niko ne igra dobro u kontinuitetu već sezonama, što ne može bit boljka samo igrača, već za to moraju da snose odgovornost svi oni koji ih pripremaju i rade sa njima.
A mi samo želimo da vidimo poboljšanje, neku ideju makar, nešto novo, a ne želimo da čitamo "da je trener rekao igračima da nemaju muda". To smo čitali i prošle sezone, pa smo stigli dokle smo stigli (i prije dolaska Brocchija). Dakle, retoričko busanje putem medija nas ne zanima. Neka to rešavaju u svlačionici, na treningu. A, kada izađu na teren želimo da vidimo EKIPU, pravu EKIPU, bez obzira na konačni rezultat, koji zavisi od mnogo faktora, ali kada se dogodi nešto onako to je važno upozorenje.
O našem sastavu sve je poznato, nije to dream-team, ali, vjerujte, nije ni kao npr. sastav petoligaša Grosseta. I nije ekipa koja nema kvalitet da ne šutne na gol protiv Udinesea na San Siru u drugom poluvremenu ili ne napadne 15 minuta prije kraja pri rezultatu 0:0. To sigurno nije. I to ne može bit' do igrača, već do filozofije cijele ekipe, a stručni štab je tu da im to usadi, jer očigledno to nemaju.
Jednostavno, puna podrška ekipi i Misteru, kao i uvijek. Samo, neka Zebre budu škola da se onakav pristup više nikada ne smije ponoviti ove sezone, makar ne na San Siru. Eto, tražimo minimum minimuma, nikad poniznije. Ako to ne mogu da ostvare - onda trener nije ozbiljan trener, a sa nekim igračima ćemo se već pozdraviti u dogledno vrijeme, nije problem.
Svjesni smo da nije lako voditi ovakav Milan. Ali, isto tako niko iz sažaljenja ne dolazi da vodi našu svetinju, nego prima platu za to i dobija priliku da podigne (makar malo za početak) cijelu priču na veći nivo, zaradi povjerenje i pokaže fudbalskog znanja. To, jednostavno, mora da bude tako i nekakav napredak se mora vidjeti, jer plakanje za pojačanjima i takve retorike više ne prolaze, već rad, rad i samo rad.
Ponavljamo, Montelli puna podrška, ali ne želimo identične reprize. Da derbije igramo "na život i smrt", a "male utakmice" kao grupa građana.
STARE RANE OPET PEKU... NAŠE BITKE DALJE TEKU!
FORZA MILAN NEL BENE E NEL MALE!
ako produzi Montela sa istom bagrom Abate i Mont,, potvrdice se ta teorija da mi kao klub svi ovi sezoni nismo imali OK trenjer nego maskota koja e pod dirigencii na upravi
imalo e dobar koment na FB stranicu Crna goruu , sve su OK napisali evo vam:
Prošlo je dva dana od bolnog, neočekivanog, glupog i nesrećenog poraza od Udinesea. Nakon dobrih 70 minuta protiv Torina i spasioca Gigio Donnarummae, odličnih momenata u prestrogom porazu od Napolija, naš A.C. Milan vratio se nekoliko koraka nazad, u svoju blisku i tamnu prošlost, kada to niko nije očekivao, porazom od Udinesea, koji je slavio na San Siru u prvenstvu poslije devet godina.
Stare rane opet peku, na identičan način. Ta bol otvara ponovo isto pitanje, iako je tek, da kažemo, početak sezone, ali ništa manje bitan, naravno. Iako je ovo start za trenera Vincenzo Montellau, nakon onakvog beskrvnog poraza na San Siru logično je podrhtavanje tla, već sada. Ne zbog poraza, kojih je uvijek bilo i biće ih, već zbog odluka, sistema igre i postavljanja same utakmice.
A gore navedeno pitanje glasi - da li je zaista naš igrački kadar problem (što pokazuju pojedini igrači iz godine u godinu) ili je i Montella na pragu toga da bude etiketiran kao trener koji nema tu harizmu i pobjednički DNK da skupi ekipu, kakva god da je, i napravi od nje makar ratnički orkestar, koji će da se "pobije" sa svima? Primjer Antonio Conte, koji je došao iz jedne Siene i digao Juventus (čak osvojio scudetto ispred nas) sa igračima poput Pepea, Padoina, Giaccherinija, Estigarribije, Borriella, Matrija, koji su igrali često i odlučivali mnogo toga...
Mišljenja su, naravno, različita. I jedna, a i druga priča piju vodu, s tim što većinu ovih naših igrača gledamo već nekoliko sezona kako (ne)igraju, dok je Montella tek krenuo i nikako ga niko ne može analizirati ili napadati nakon tri utakmice.
Međutim, da li je kriva samo ekipa ili samo trener(i)? Možda se odgovor krije negdje između. Možda ta prosječna ekipa, za koju i kao takvu i dalje čvrsto tvrdimo da mora bit' među pet u ovakvoj Serie A. Jer, kakva god da jeste, možda je isto tako do sada vođena od strane prosječnih (početnih) trenera, što vrlo lako može da bude taj famozni paket odgovor.
Ako su Clarence Seedorf, Filippo Inzaghi ili Cristian Brocchi praktično izašli iz kopačkih i, puni trenerskog neiskustva, ostvarivali (gore-dolje) gotovo identične rezultate kao npr. uveliko iskusniji Siniša Mihajlović ili im je ekipa igrala u najmanju ruku poput Montelline u neđelju - onda ni ta cijela stvar nije zanemarljiva. Naprotiv. Iako, ponavljamo, L'Aeroplanino je tek krenuo i ima našu punu podršku. Ali, ako će se ponavljati onakav strah, bojažljivost nedostatak ideje da se nešto promijeni i gubitak stava kada (makar) igramo na našem stadionu - onda već znamo kakav nas scenario čeka.
Ekipa iz sezone iz sezonu dobija nove igrače. Dakle, ne ostaju isti godinama, iako su neki "ključni" tu i vjerovatno koče igru. Međutim, ni treneri nam nisu puno pomogli, najblaže rečeno. Gledamo iste utakmice, isti stav, istu igru ma ko da vodi tim. I dok je do nedavno važila parola "da nije do trenera već do ekipe koja je loša", sada se svijetlo baca i na drugu stranu, koja se sa pravom pita "jesmo li mi, zapravo, ikada i imali trenera ovih godina koji zna kako ekipi usaditi pobjedničkki mentalitet, stav, koji zna kako je to biti makar treći?".
Montella, vjerujemo, to posjeduje i nadamo se da će dokazati. Jer, u suprotnom, ako budemo, pri rezultatu 0:0 protiv prosječnog protivnika, čekali na ulazak drugog napadača do 86. minuta a igramo na San Siru - crno nam se piše. Ako budemo igrali bez posebne motivacije i ideje da se krene naprijed pred svojom armijom - vratićemo se u ponor iz prošle sezone.
PODATAK: Protiv Torina tri šuta u okvir gola, protiv Napolija dva, a protiv Udinezea takođe dva. Uz posjed lopte protiv Torina 49%, Napolija 45%, a protiv Udinezea 59%.
Jednostavno, možemo da primimo onako nesrećan gol. Možemo da izgubimo utakmicu. Ali, moramo da pokušamo naprijed. Moramo da isprovociramo sreću. Moramo da ukažemo rivalu protiv koga i gdje igra. To je obaveza svakog trenera, a o igračima da ne govorimo. Ipak, trener je taj koji mora da natjera tim da grize, da igra fudbal. Kako, zašto? To je njegov posao i za to je plaćen, kao uostalom i svaki drugi na svijetu. Jer, to ne možemo mi ovdje, već oni koji svaki dan provode vrijeme zajedno, a onda izađu u hram fudbala i u pojedinim trenucima igraju kao da se prvi put vide.
Uostalom, ako kapiten Riccardo Montolivo ne može da iznese ono što nam treba - trener je taj koji mora da ga zamijeni ili uoči utakmice sjedne na klupu, kao upozorenje i jasan signal ostalima. Dakle, trener je taj koji odlučuje i koji nosi veliki teret na svojim leđima.
Takođe, trener je taj koji mora naučiti našeg sjajnog napadača Carlos Bacca da mora više učestvovati u igri, a ne čekati loptu u noge, iako znamo da ni od njega dosta toga ne zavisi već od pomalo sterilne sredine terena, ali dajte - svi moraju da porade na sebi, da budu bliži jedni drugima, da pomažu i guraju jedni druge. To se zove sistem, timska igra i filozofija.
Jer, imamo sijaset primjera kako treneri od prosječnih igrača prave makar tvrdoglave i neprelazne prepreke, što nama već godinama nedostaje. U našem timu niko ne igra dobro u kontinuitetu već sezonama, što ne može bit boljka samo igrača, već za to moraju da snose odgovornost svi oni koji ih pripremaju i rade sa njima.
A mi samo želimo da vidimo poboljšanje, neku ideju makar, nešto novo, a ne želimo da čitamo "da je trener rekao igračima da nemaju muda". To smo čitali i prošle sezone, pa smo stigli dokle smo stigli (i prije dolaska Brocchija). Dakle, retoričko busanje putem medija nas ne zanima. Neka to rešavaju u svlačionici, na treningu. A, kada izađu na teren želimo da vidimo EKIPU, pravu EKIPU, bez obzira na konačni rezultat, koji zavisi od mnogo faktora, ali kada se dogodi nešto onako to je važno upozorenje.
O našem sastavu sve je poznato, nije to dream-team, ali, vjerujte, nije ni kao npr. sastav petoligaša Grosseta. I nije ekipa koja nema kvalitet da ne šutne na gol protiv Udinesea na San Siru u drugom poluvremenu ili ne napadne 15 minuta prije kraja pri rezultatu 0:0. To sigurno nije. I to ne može bit' do igrača, već do filozofije cijele ekipe, a stručni štab je tu da im to usadi, jer očigledno to nemaju.
Jednostavno, puna podrška ekipi i Misteru, kao i uvijek. Samo, neka Zebre budu škola da se onakav pristup više nikada ne smije ponoviti ove sezone, makar ne na San Siru. Eto, tražimo minimum minimuma, nikad poniznije. Ako to ne mogu da ostvare - onda trener nije ozbiljan trener, a sa nekim igračima ćemo se već pozdraviti u dogledno vrijeme, nije problem.
Svjesni smo da nije lako voditi ovakav Milan. Ali, isto tako niko iz sažaljenja ne dolazi da vodi našu svetinju, nego prima platu za to i dobija priliku da podigne (makar malo za početak) cijelu priču na veći nivo, zaradi povjerenje i pokaže fudbalskog znanja. To, jednostavno, mora da bude tako i nekakav napredak se mora vidjeti, jer plakanje za pojačanjima i takve retorike više ne prolaze, već rad, rad i samo rad.
Ponavljamo, Montelli puna podrška, ali ne želimo identične reprize. Da derbije igramo "na život i smrt", a "male utakmice" kao grupa građana.
STARE RANE OPET PEKU... NAŠE BITKE DALJE TEKU!
FORZA MILAN NEL BENE E NEL MALE!
) ,sto takodje nije bio slucaj u proslosti ,cak naprotiv. O Monteli i njegovoj taktici ne vredi trositi reci ,ono sinoc je blago receno bilo uzas. Pogotovo prvo poluvreme. 3 suta van okvira gola ,bez ikakve ideje ,bez ikavog cilja. Mislim da smo prvi sut u okvir gola imali posle 60-tog minuta.